Pred više od 35 godina, kad sam rodila svoju željno očekivanu djevojčicu netko od medicinskog osoblja u bolnici ju je zarazio virusom koji je smrtonosan za novorođenu bebu i ona je ubrzo pala u komu. Sa smo 9 dana života bila je klinički mrtva.
Liječnik je smatrao da mi može mirne duše reći da odem kući «raditi» drugo dijete jer ovo možda neće preživjeti na što sam mu ja zaprijetila da neće niti on preživjeti ako ona ne preživi. Toliko sam bila odlučna u tome da se moja prekrasna djevojčica probudi.
I probudila se nakon 5 dana. Svi su bili iznenađeni samo smo nas dvije «znale» da ćemo se ipak družiti cijeli život.
Život je tako polako preuzimao svoj pravac a ona je iz dana u dan bila sve življa i sve slađa, puna razvojnih iznenađenja da sam ja polako mogla ovo strašno iskustvo ostaviti iza sebe.
Ali jednog dana, kad je već imala godinu i pol prolila je kipuću vodu po ruci. Bio je to trenutak nepažnje prijateljice kod koje je boravila taj dan. Opekotina je bila toliko duboka da je hitno morala biti podvrgnuta operaciji.
I evo potpune narkoze i opet odlazak u kliničku smrt i stara nova neizvjesnost hoće li se probuditi ili ne. Izronila je ranija nesvjesna trauma, ona nakon rođenja i klinička je smrt postala još dublja. Ovaj put je buđenje bilo manje vjerovatno no prvi put ali moja odlučnost da ostane samnom je bila tim veća.
Kad se ipak probudila moja sreća je bila toliko velika da sam samo krajičkom oka primijetila olakšanje koje su i liječnici osjetili. Niti njima nije bilo svejedno.
No, ubrzo sam shvatila da ovo buđenje nosi teške posljedice a kasnije sam morala prihvatiti i činjenicu da te posljedice rastu paralelno sa njezinim rastom.
Najprije je izgubila svu dotadašnju memoriju (retrogradna amnezija) od koje se nije oporavljala. Sa godinu i pol smo sve morali ispočetka, i pelene i učenje hodanja i tko je tko i što je što.
U njezinom sjećanju majka joj je umrla a ja sam bila neka teta dobrog srca koja sam se sažalila nad njom pa sam ju iz bolnice povela svojoj kući. Tako je počela borba za njezinu emocionalnu stabilnost. Strah je bio njezin stalni pratilac. Bio je i najnestašniji član naše male obitelji i svaki dan je mjenjao ruho…od svih zamislivih oblika preko paničnih napada do paranoje…
Ipak je najteže bilo kad bi u tim krizama plakala po nekoliko sati moleći me da ju odvedem njenoj mami … jer ona se svoje mame sjeća ali ne prepoznaje da sam to ja. Gdje da ju odvedem? Kome?
Bio je to i inače vrlo delikatan trenutak u mom životu u kom više nije bilo nikoga osim nje a ona ne zna da sam joj mama!
Dječji psihijatri i psiholozi su jedini izlaz vidjeli u medikamentima na koje su me žustro nagovarali. Smatrali su da će se bez toga njezino fizičko tijelo toliko izmoriti da će bolest biti neminovna. Nisam se nikako mogla na to privoljeti pa sam se uhvatila knjiške i znanstvene lopate da pokušam iskopati rješenje za njezino ozdravljenje. Koliko god široko i duboko kopala nigdje nisam mogla naći odgovor na pitanje KAKO da dođem do uzroka pa da posljedice otpadnu same od sebe.
Jednog jutra nakon strašne krize plača i neutješne molbe da ju odvedem njenoj mami Ivana je konačno zaspala. Bilo je to u cik zore. Iscrpljena, suočena sa ogromnim neprobojnim virtualnim zidom bezizlaza, sjedim na balkonu i promatram koliko je ljepota budjenja zore u nesuglasju sa mojim potpuno oduzetim i tupim stanjem svijesti. Zatvorim oči od umora potpuno nesvjesna svog fizičkog tijela i u trenu se ispred mene, u zraku, pojavi riječ
i kao u nekom magičnom ritualnom plesu raspadnu se slova svako na svoju stranu da bi se skupila u slijedeću rečenicu
Što znači
I dok se ja još nisam ni snašla kiša dekodiranih riječi i pojmova se doslovce srušila na mene. Brzo sam shvatila da ne mogu svu tu količinu popamtiti pa sam te mjehuriće mudrosti hvatala olovkom i papirom. Pišući sam uočila kako sva ta dublja značenja ispod poznatih riječi nekako sama čine slijed i formiraju put Ivaninog ozdravljenja. Sve što sam primijenila je ODMAH pokazalo pozitivne rezultate. Uopće mi nije bilo bitno što je to, odakle, zašto baš meni …..
Jedino je bilo važno da djeluje!
Zahvaljujući mom svakodnevnom gotovo ljubavnom druženju sa mudrom stranom engleskog jezika Ivana je polako izlazila is tunela straha i gubitka memorije koja se kroz ovaj rad pokazala da i nije nužno nepovratno izgubljena.
Sa 14 godina je konačno povratila svu memoriju i mene prepoznala!
Bio je to dirljiv susret pun emocija, sreće i zahvalnosti.
Tada sam prvi put zastala i zapitala se i što sad?
Ispalo je da imam cijeli program djelotvoran i jedinstven u svojim rukama….rješenje i za druge kojima nesvjesno pohranjene traume bitno remete ovaj život bilo kroz razna psihosomatska stanja bilo kroz autentične fizičke bolesti. Imam metodu…terapiju koja je mojoj kćerki omogućila trajno fizičko i psihičko zdravlje!
Tako je nastala terapija koja se zove «Vibracijsko procesiranje uma-terapija riječi» i koja se kroz više od 3 desetljeća potvrđuje u svojoj učinkovitosti. Izum nagrađen sa bezbroj visoko prestižnih nagrada u čitavom svijetu vratio je velikom broju ljudi sreću, zdravlje i smisao u život.
Dakle, zbog čega sam napisala ovu knjigu?
Ovu sam knjigu napisala u znak beskrajne zahvalnosti engleskom jeziku koji mi je dopustio da zaronim u dubine njegove mudrosti duboko ispod površine najvećeg vokabulara od svih jezika u svijetu. I zbog toga što se mudrost engleskog jezika i ja družimo gotovo SVAKI DAN već preko 30 godina i ne nazire se kraj……..
A i zbog toga da te mudrosti približim ljudima koji inače za to ne bi znali a na ovaj način možda mogu revidirati svoja ustaljena stajališta o životu, postojanju, smislu i uzroku….da se podsjete tko su oduvijek bili i zauvijek će biti.